Adolescencija-period u koju se “uplivava” oko 12-te godine izrazito je burno razdoblje razvoja.
Ako vaše dete tvrdi da ste „smarači“, tvrdnja nije opravdana ako:
Ako je „smaranje“ dosledno i jasno uspostavljanje pravila koja nisu previše rigidna i za koje se daje
obrazloženje;
Ako je „smaranje“ redovna otvorenost i započinjanje razgovora o zabrinutosti i problemima u školi sa
željom da se čuje kako se đak oseća i kako razmišlja i da mu se ponudi razumevanje;
Ako je „smaranje“ priča o emocijama, osećanjima i kada je lepo i kada je teško;
Ako je „smaranje“ učenje o telesnim promenama i seksualnosti na vreme i sa adekvatnim rečnikom i
porukama;
Ako je „smaranje“ ukazivanje na to kako se pravilno postupa u društvu, kako se poštuju vršnjaci i kako se
biva fer drug;
Ako je „smaranje“ prekor povodom nasilnog ponašanja, ogovaranja i uputstvo da se uputi izvinjenje i
uputstvo da se razmisli kako se drugi oseća;
Ako je „smaranje“ kad se đaku traži da istraje u radu i ne popusti kada đak traži previše slobode i
nagrada a ne trudi se u školi.
Obrazloženje:
Ako ste ovakvi „smarači“ ne bi trebalo da se mnogo brinete za svoj stil roditeljstva, na pravom ste putu.
Sve i da vam roditeljstvo “dobro ide”, ovaj razvojni period će postati buran jer mu je to normalna i
bazična karakteristika. Toliko psihičkih i telesnih promena adolesecent treba da „svari“ da često njegova
psihička spremnost i zrelost da ovlada i uspostavi ravnotežu nisu ni blizu dovoljno jake. Mladi
adolescenti nemaju životnog iskustva, nemaju izgrađen jasan identitet i nemaju emocionalnu zrelost već
se dugo bore sa sobom i okolinom da postignu ove važne razvojne odrednice. Dodati tome važan
zadatak da se mladi adolescent odvoji od porodice i polako osvaja individualnost, što je olakšano
pojačanim suprotstavljanjem roditeljima i svojeglavošću, rezultira olujom.
Pre se treba zabrinuti ako kroz godine adolescent ne pokazuje znake svojeglavosti, favorizovanja
vršnjaka i nekog društva kome pripada, suprotstavljanja, burnih emocija.
Pre se treba zabrinuti ako je adolescent prečesto miran i poslušan. U ovom dobu adolescencije koje
dolazi normalno je biti malo “nenormalan, imati neurednu sobu i neurednu glavu”. A to ne pada uvek
lako roditeljima.
Od velike je pomoći kada roditelj uspostavi jasne i dosledne granice i pravila ponašanja za svog
adolescenta, naravno nikako nerazumna i nelogična i nikako previše striktna i rigidna pravila. Iako mladi
adolesecent možda ozbiljno negoduje i ljuti se, ovi dosledne granice funkcionišu kao sigurnosna mreža
koja ga čuva od njegovih sopstvenih pokušaja da prevrši meru što ga i intrigira i užasava zbog mogućih
posledica. U psihi adolescenta je prilično mutno šta se može šta se ne može, šta treba i šta ne treba
raditi i oni ovo ispituju i otkrivaju putem isprobavanja svojih i tuđih granica.
Od rođenja i nadalje porodica predstavlja prvi i temeljni stepen u razvoju deteta i njegove ličnosti i ničim
se ne može zameniti.
U skladnoj porodičnoj sredini u kojoj vlada relativana “harmonija” (s ausponima i padovima), roditelji
pružaju detetu ljubav, iz koje se rađa osećanje stabilnosti, jer se pozitivne emocije, kao i negativne,
prenose na decu.
Izloženo negativnim uticajima sredine, a pre svega roditelja, dete postaje nesigurno.
Nepoverenje u sebe, u svoje sposobnosti, donosi deci nespokojstva i oživljava davne neodređene
strahove koji imaju korene u tome kako su se osećala u najranijem detinjstvu. Adolescencija je period u
kome se u novim situacijama i novom telu ponovo uzburkavaju sve prethodne slabosti, i one koje su
postojale davno i naizgled su nestale.
Kada se roditelji plaše da će im se dete ”oteti” bivaju prestrogi, izbegavaju potvrde uspeha, nagrade i
pohvale.
Osećanje nesigurnosti stvara se i preteranom roditeljskom nežnošću i čuvanjem deteta ”pod staklenim
zvonom”, pa je razočarenje neminovno čim dete shvati da se za uspeh u poslu i tuđu naklonost mora
dobro potruditi, a razvoj veština potrebnih za snalaženje u stvarnom svetu je osujećen.
Neophodno je da dete u porodici stekne osećaj sigurnosti i zaštićenosti, da oseti da je voljeno i da se o
njemu brine, jer će tako uspostaviti pravilan odnos prema sebi, drugim ljudima i okolini uopšte, a samim
tim će izbeći osećaj straha i malodušnosti, agresivnost, povučenost u sebe, neprijateljski stav prema
okolini itd…
Odlike porodice koje pozitivno utiču na razvoj dece i svih članova porodice su:
relativno dobro fizičko, psihičko i socijalno stanje
pravilno opažanje sebe i drugih, prihvatanje sebe i drugih
usredsređivanje na zadatak (a ne probleme)
etičnost, intelektualna efikasnost, socijalna adekvatnost
emocionalna sigurnost, tolerantnost, bezbrižnost, kontrola emocija, nezavisnost
odsustvo anksioznosti, emocionalna toplina, nesebičnost, adaptivnost, radinost, osećaj
prihvaćenosti, tolerancija na frustracije i efikasno reagovanje na traumatske i stresne situacije.
